Ovdje sve počinje- osvrt, novi hit Jennifer Niven

Ovdje sve počinje

Ova knjiga se definitivno nalazi na mojem popisu: Najbolje knjige 2017. Moram priznati kako sam puno očekivala od ove knjige pošto me prvom (Sva radosna mjesta) oborila s nogu. Bome sam dobila što sam tražila, čak i više. Velikom mukom bi odabrala koja mi je bolja, tako da uopće nećemo o tome. Jennifer Niven je odlična spisateljica koja piše o aktualnim problemima koji pritišću ljude. 

Autor: Jennifer Niven
Izdavač: Profil

Žanr: Young adult
Br stranica: 270

Ovo je priča o Libby Strout, nekoć pogrdno nazivanoj "najdebljom američkom tinejdžericom". Nakon majčine smrti zatvorila se u kuću pokušavajući se nositi sa svojom tugom i zlobnim primjedbama. No sada, nakon nekoliko godina, spremna je suočiti se sa srednjom školom, steći nove prijatelje i zaljubiti se. Ona želi biti djevojka koja može učiniti što god poželi.

 

Ovo je i priča o Jacku Masselinu. Naizlged samouvjeren, ali zapravo je usavršio vještinu pružanja onoga što ljudi žele. No Jack skriva tajnu - on ne prepoznaje lica. Čak su mu i roditelji i braća stranci.  Vješt je u slaganju robota, ali ne razumije što se događa u vijugama njegova mozga. Stoga se uvjerio da je najpametnije praviti se kul, biti šarmantan, duhovit i nikad se previše ne zbližiti. 

A onda Jack upozna Libby. Njih se dvoje nađu usred okrutne školske igre zlostavljanjaa zbog koje moraju sudjelovati u grupnoj terapiji. U početku su oboje nezadovoljni, ali što više vremena provode zajedno, osjećaju se manje osamljeno, sazriju, ojačaju, steknu samopouzdanje i suočavaju se sa svojim strahovima. 

Knjiga započinje Jackovim pismom u kojem se unaprijed ispričava za glupost koju će napraviti. Odmah doznajemo kako boluje od prozopagnozije, odnosno nemogućnosti prepoznavanja lica. Libby se povukla od ostatka svijeta nakon što je sa svojih 296, 2 kilograma proglašena najdebljom američkom tinejdžericom. Tri godine je živjela odvojena od svijeta i sada napokon kreće u školu te se suočava sa svojim najvećim strahom. Baš kada je pomislila kako stvari idu bolje od očekivanog, dogodi se incident u kantini te njih dvoje završe kod ravnateljice. Njihovo druženje se nastavlja na grupnoj terapiji u školi. 

Nakon što se dozna da je ona djevojka koju su izvlačili iz kuće prije tri godine, zlobnih komentara je sve više. Pomislila sam kako neće izdržati i da će se ponovo povući u sebe te da će se vratiti kućnoj nastavi, ali Libby Strout me pozitivno iznenadila. Ostala je usprkos svemu što joj se događalo, usprkos pismima "Ne želimo te" koja su se redovito nalazila u njezinom školskom ormariću. 

Izvor svih njezinih strahova i problema je iznenadna smrt majke u djetinjstvu. 

"Mnogo straha, od svega, ali uglavnom od smrti. Iznenadne, nenajavljene smrti. Ali mene i život užasava."

Jack se bori sa svojim problemom već dugi niz godina i vješto ga sakriva od svih, pa čak i od svoje obitelji. Na prvi pogled on je 'faca' u gimnaziji, on je sve ono što gotovo svaki dečko želi biti u njegovim godinama. Nitko ne sumnja da se ispod tog lažnog osmijeha, dobrog izgleda, fora i flertovanja nalazi nesigurna osoba s prozopagnozijom. Osim toga, njegov otac i ljubavnica mu ne olakšavaju život.

 Jack i Libby se nesvjesno zbliže i postanu dobri prijatelji. Od okrutne 'šale' došli su u fazu prijateljstva. Svima je bilo nepojmljivo kako se jedan zgodan dečko može družiti s debelom curom (jer nemojmo zaboraviti kako debelo i zgodno ne ide zajedno). Libby je jedina osoba koja zna za njegov problem te mu želi pomoći i više nego što je to moguće. Ipak, to je poremećaj koji ostaje za cijeli život. 

"Ne možemo voditi tuđe bitke, ma koliko to željeli."

Malo po malo, oboje se nađu u ljubavnom balonu pitajući se kako su dospjeli tamo. Nakon spoznaje da osjećaju nešto jedno prema drugom, počinju indirektno flertovati. Kako bi oni rekli: "hipotetički" topila sam se čitajući... 

Libby Strout je puno više od "debele cure". Ona je zastrašujuće pametna, draga i brižna. Strastvena plesačica koja ima želju postati članica damselica (plesna grupa). Najbitnije, ona je isto čovjek s osjećajima i željom da bude prihvaćena onakva kakva je. Zaslužuje biti prihvaćena i izborila se za to. Nitko na ovom svijetu nije savršen i nitko nema pravo govoriti "Kako bi nešto trebalo biti", "kako bi netko trebao izgledati" ... nitko nema pravo učiniti da se netko osjeća manje vrijedno, pogotovo kada je izgled u pitanju. Oh i zaboravila sam reći kako je Libby Strout poprilično Z G O D N A djevojka! 

Jack nije samo dečko s prozopagnozijom. Možda ne zna prepoznati svojeg najboljeg prijatelja ili curu, pa možda ni majku ali zato bez problema sastavi robota s mozgom! Sastavlja rastavljene stvari samo tako. Baš kao što je rekao "Govorim sebi da je moj mozak previše zauzet važnijim stvarima od pamćenja likova."

Današnje društvo će vršiti pritisak i uvijek će se naći ljudi poput Caroline Lushamp koji će nametati svoje. Danas djevojka nije djevojka ako nema duge i vitke noge, naglašen struk, zategnut trbuh i dobre atribute. Inteligencija, duhovitost - unutarnja ljepota... to sve pada u drugi plan. Nije li to primitivno i površno? Na kraju krajeva žalosno. Kao što sam na početku rekla, Jennifer se uvijek uhvati nekih aktualnih problema. Iz svog iskustva znam koliko moji vršnjaci mogu biti zlobni. Ponekad su doista zlobni, a ponekad su kao Jack. Napravit će glupost jer se boje neprihvaćenosti. 

"Ljudi mogu biti sjajni, ali i šugavi. Ja sam često šugav, ali ne sasvim šugav. Ti, Libby Strout, ti si sjajna."

Baš zato jer nikada ne znaš kada ti dan može biti zadnji, živi život punim plućima. Znam da je teško ne obazirati se na ružne komentare, ali njih će uvijek biti. To nije nešto što će magično nestati. Nije bitno da si najbolji u onome što radiš, bitno je da to voliš. Uvijek će biti netko pametniji, ljepši, netko s boljim smislom za humor, ali nikako ne bi trebali na osnovu toga stvoriti lošu sliku o sebi.

Kao što možete vidjeti, knjiga mi se i više nego svidjela. Oduševljena sam njome i drago mi je da postoje pisci kao što je Niven. Oni koji pogode ravno u srž. Prije nego završim sa svojom recenzijom (Koja je sad kad gledam, poprilično dugačka) moram reći kako su mi korice predivne. Sad ne znam je li to tako zamišljeno, ali ovo je moja ideja:

Kao što vidite na koricama su kao neke plave kapljice. Sve su mutne, osim jedne. Jack ne prepoznaje lica, ali može prepoznate Libby. Ona je njegova kristalno bistra kapljica :) Eto, morala sam to podijeliti s vama bilo točno ili ne.

Za kraj ću ostaviti još nekoliko citata koji su po meni predivni. Čitamo se uskoro i svakako pročitajte Ovdje sve počinje!

"Pokušavate li sve stalno nositi u sebi, ubrzo ćete završiti u krevetu, preteški da bi mogli ustati ili se uopće okrenuti."

"Kako se nešto toliko konačno može dogoditi tako naglo?"

"Što je lice ljepše simetrično, meni osoba djeluje više prosječno, jer u takvim je licima nešto uvijek isto."

"Čak i meni moj smijeh zvuči luđački, ali se osjećam se tako. Osjećam se odlično i iskreno i beskrajno, kao da bih se mogla smijati od ovog trenutka do kraja života, neprekidno."

"Ali meni je dobro ovako. Možda još smršavim. Možda i ne. Ali zašto bi moja težina bila važna drugima? Mislim ako ne sjedim na njima, koga je briga?"

"Zbog baš svega. Tebe. Sebe. Aneurizme. Raka. Ubojstva. Zločina. Zlih ljudi. Pokvarenih ljudi. Dvoličnih ljudi. Nasilnika. Prirodnih nepogoda. Uspaničila sam se zbog svijeta. Svijet mi je to napravio. Posebno tako što ti daje ljude koje ćeš voljeti, a onda ih uzme natrag."